Lastovska svadba je kompleksan ritual u kom je integrisan niz običajnih praksi, koje podrazumijevaju: predsvadbene, svadbene i post-svadbene aktivnosti.

​

Glavni predsvadbeni običaji obuhvataju prosidbu mlade i vjeridbu – prstenovanje mlade, što su dva zasebna elementa. Najčešće su bivali praktikovani u proljeće.

Prosidba – nakon sklapanja dogovora među mladima, obavještavaju svoje roditelje o namjeri za sklapanje braka. Kada se roditelji usaglase, dogovara se termin za prosidbu. U ranije doba karakteristično je da mladoženja ne ide u prosidbu, već to čine njegov otac ili stric, odnosno stariji brat ili neki drugi bliski srodnik. Tokom XX vijeka praksa pokazuje da su mladoženje i sami išli u prosidbu. Djevojku je trebalo isprositi od domaćina, oca odnosno najstarijeg ukućana (ukoliko nije imala oca). U prosidbu se odlazi neradnim danom, najčešće vikendom, običavalo se uveče, a domaćini bi pripremili večeru. Domaćinu se po dolasku uručuje simboličan dar (boca pića), a prosci bi odbili sjesti sve dok ne isprose mladu. Karakteristična je igra riječima i pregovaranje među familijama, kao i izvođenje „lažne mlade“, neke od sestara ili drugih srodnica djevojke, te šaljivo pregovaranje dok se ne izvede „prava“ djevojka. Obično bi se nakon trećeg puta izvela mlada, i isprosila, nakon čega bi prosci sjeli i bivali čašćavani pićem. Karakterističan je i običaj darivanja prosaca, od strane ženskih ukućana sa mladine strane (košulje, čarape, peškiri). Uspješna prosidba bivala bi oglašena pucnjem iz puške.

Vjeridba, prstenovanje – Važna simbolika darivanja prstena budućoj mladoj, ovaj čin dogovarao se na prosidbi, a po pravilu ne bi premašio mjesec dana od prosidbe, takođe neradnim danom. Za razliku od prosidbe, vjeridba se odvijala izjutra, kada bi se familije okupile na zajedničkom ručku u kući djevojčinih roditelja. U starije doba karakteristično je da su samo muškarci odlazili na vjeridbu, njih trojica: mladoženja, otac i brat ili stric, uvijek neparan broj. Sam čin prstenovanja vršio bi đever (mladoženjin brat), odnosno stric. Takođe je prisutan običaj darivanja košuljom, peškirima. U kasnijem dobu (od sredine XX vijeka) mijenja se praksa, te na vjeridbu odlazi veći broj članova porodice, najčešće svi budući svatovi, a prstenovanje vrši sami mladoženja. Ovaj običaj imao je važnu ulogu u međusobnom upoznavanju familija i sklapanju dogovora oko vjenčanja i proslave (pira).

Svadbeni običaji najčešće su se odvijali na jesen, po završetku poslova u domaćinstvu i gazdinstvu. Obuhvataju sljedeće karakteristične elemente:

Nuncije – crkveno oglašavanje vjenčanja prethodilo je samom činu crkvenog vjenčanja i bilo neizostavni element. Pop bi četvrte nedjelje uoči svadbe, u sklopu nedjeljne mise, oglašavao zakazani termin sklapanja braka, pozivajući da se oglase oni koji se sklapanju braka protive. Nuncije su se ponavljale tri uzastopne nedelje, dok se četvrte nedelje odvijao čin vjenčanja.

Pozivanje na svadbu – Domaćin bi zadužio strica odnosno starog svata da 8 dana prije svadbe ide po kućama i poziva. Za ove prilike koristio se „buzdovan“ – ritualni predmet, sačinjen od prirodnog materijala – drveta ili kosti, ukrašen mašnicama, vrpcama, cvijećem, kojim je „buzdovan-noša“ prilikom odlaska u pozivanje udarao o vrata kuća kako bi se najavio. Pored buzdovana, prisutna je i zdravica. Najbliža svojta pozivala se na tri dana, dok se ostala rodbina pozivala na gozbu na dan vjenčanja. Vrsta poziva diktirala je i vrstu poklona koje su gosti donosili.

Barjak, bandijera – razvija se u četvrtak na kući mladoženje, prije zore. Okupljaju se članovi familije i komšije, ovaj događaj ispunjen je narodnim pjesmama (Zatreptjela bandijera i druge pjesme), zdravicama i pucanjem, a završava se čašćenjem, kolačima, pićem. Narednog dana, u petak, isti događaj odvio bi se pred kućom mlade. U oba slučaja barjak je bio specifično ukrašen zelenilom i vrpcama. U ranijem periodu korištena je državna zastava, dok novija praksa pokazuje većinsko korišćenje hrvatske zastave, shodno nacionalnoj pripadnosti mještana.

Prćija – Pripremanje prćije odigravalo se u četvrtak, u kući mlade. Prćija je mladin miraz, najčešće sačinjen od tekstilnih predmeta, koji ona nosi u svoj novi dom. Prćija je spremana u posebni komad namještaja – škrinja ili komo (komoda), odnosno konjestre (korpe), i posebno ukrašavana biljem i vrpcama. Neizostavna uloga prilikom spremanja prćije pripadala je stimaduricama (najčešće sestra mlade i mladoženje) koje su popisivale i procjenjivale vrijednost prćije. Procjena vrijednosti prćije koju su sačinile stimadurice potpisivala se i čuvala kao svojevrstan ugovor, a značajna je praksa neotuđivog prava mlade na sastav prćije. Prćiju nasljeđuju njena djeca, a u slučaju da umre nerodivši dijete – prćija se vraća njenoj familiji. Pored ukrasa, prćija bi se znala pozlatiti kakvim nakitom, dukatom, a praktikovao se i običaj lomljenja pogače iznad prćije – dva stara svata takmiče se ko će ponijeti veći komad, što simboliše po čijoj će volji biti u budućem braku. 

Sastav svatova – Svaka strana ima svoje svatove, izuzev kuma koji je u ranijem dobu bio samo na strani mladoženje, dok se uloga kume pojavljuje modernizacijom i javlja kasnije tokom XX vijeka. Svatove čine: buklijaš, barjaktar, prvijenac, stari svat, kum (kumpar), đever i kapetan (vojvoda). Svatove čine muški članovi porodice, izuzev kuma koji je mladoženjin prijatelj, dok je buklijaš mogao biti dječak iz komšiluka ukoliko u porodici nije bilo djeteta. Vodilo se računa da broj svatova bude neparan, o čemu je odlučivao stari svat. Broj svatova nije bivao strogo određen, jer se dešavalo da se navedenima priključe pusti svati – članovi porodice bez posebnog zvanja (npr. više braće ili rođaka).  Buklijaš ide prvi u povorci, nosi demižanu vina i razmjenjuje zdravicu sa mještanima koji putem pozdravljaju svatove. Barjaktar se bira iz istog plemena, od istog prezimena, nosi okićen barjak u povorci. Prvijenac je najstariji ili najbliži rod s majčine strane, bez posebnog zaduženja. Stari svat je ranije bivao domaćin od kuće, najstariji ili najozbiljniji član domaćinstva, dok je tokom XX vijeka ovu ulogu po pravilu obavljao stric mladoženje/mlade. Njegovo zaduženje je da obezbijedi da sve teče po regulama, smatran je rukovodiocem svatova, držao je govore, vodio zdravice i sl. Kapetan (vojvoda) bio je najmlađi zet u porodici, nalazio se na začelju povorke, u staro doba je nosio sablju i starao se o bezbjednosti svatova. Uloga kuma nadilazila je ulogu svjedoka na vjenčanju, predstavljao je oličenje prijatelja i podrške buduće porodice i bivao oslonac porodici u slučaju da muž premine, odnosno gladio odnose među supružnicima ukoliko naiđu na probleme. Pandan kumu s mladine strane bio je đever – njen brat ili najbliži rođak, koji ju je uvodio u crkvu, svjedočio sklapanju braka. Sve do sredine XX vijeka, kumom se smatrala kumova žena, a kasnije je uvedena praksa samostalnog biranja kume od strane mlade.

Okupljanje svatova – Svatovi su se okupljali u nedjelju ujutru, u obije kuće. Prvi bi došao stari svat – a njegov dolazak najavio bi se pucnjem, nakon čega bi se okupile i preostale zvanice. Pucnjem bi se obznanio i dolazak kuma. Prilikom dolaska, zvanice su donosile poklone u vidu hrane i pića (pogača i vino su se podrazumijevali). Djevojke iz porodice okitile bi svatove garofulima i ruzmarinom.

Priprema mladenaca za vjenčanje – U staro vrijeme mladenci su se vjenčavali u narodnoj nošnji, ali je ta praksa vremenom napuštena. Taj period karakteriše i upotreba najreprezentnijeg ženskog bokeškog nakita za glavu – kukuljice. Kukuljicu je činilo do stotinu srebrnih ili zlatnih igala izrađenih tehnikom filigrana, nanizanih oko punđe. Sastavni dio kukuljice je i trepetaljka (trepetljika), duži ukras koji je virio i treperio kretanjem mlade. Kukuljica je predstavljala izuzetnu vrijednost i nije je svaka kuća imala, već samo imućni, te se posuđivala za posebne prilike. Takođe je korišćen nakit – minđuše, braćolete (narukvice), kolane (ogrlice) i sl. U kićenju mlade učestvovale su druge bliske žene iz familije, i ovome se znatno više poklanjalo pažnje nego li pripremi mladoženje o čemu svjedoči i postojanje posebne uloge – anđibule, žene koja je zadužena za pripremu mlade. U zavisnosti od uloge, koristio se i veo ili đelandrina, koje bi nosile djeveruše. Mlada je nosila i buket, sačinjen od karanfila, ukrašen burđelom/gurđelom (vrpcom) i pitomom šparogom. Prisutno je i vjerovanje da nošenje soli u džepu štiti mladence od uroka. Po izlasku mlade pred svatove pjevale su se posebne običajne pjesme (Uranila bijela vila, Ivanje cvijeće Petrovo, pjesme u čast roditelja i sl.), a prije odlaska mladenaca iz kuće roditelji bi održali Dobru molitvu, želeći joj sreću u budućem životu i apostrofirajući vrijednosti koje su u zajednici bile važne. 

Odlazak u dvije povorke – Svadbene povorke kretale su svaka iz svog doma, pazeći da im se putevi ne ukrste sve do sretanja pred crkvom. Polazak svatova obilježila bi pjesma (Poleti mi doleti mi sivi sokole, i Kreni kreni buklijašu). Osnovna razlika u odlasku između dvije kuće bila je pjesma zazivanja u kući mlade, vjerujući da će rod ličiti na njenu familiju ako se okrene. Dok za raniji period vezujemo ostanak roditelja maldenaca u porodičnom domu, kako bi dočekali goste po povratku s vjenčanja, navedena praksa mijenja se tokom XX vijeka. Pucanje iz pušaka smatrano je temeljnim elementom svadbenih običaja, pucnjem se oglašavao polazak povorki, a pucanje tokom odlaska služilo je kao međusobno signaliziranje kako se povorke ne bi susrele prije odredišta. Tokom puta, povorka se zaustavljala pred kućama i razmjenjivala zdravica uz tradicionalne pjesme (O Bog da mi Bog da i dr.). Mladoženjini svatovi došli bi prvi pred crkvu, a po dolasku mladinih, zaigrali kolo, tako da zahvate mladu i đevera joj. 

Čin vjenčanja – Mladoženja i mlada u crkvu ulaze nakon svatova, u pratnji kuma odnosno đevera. U crkvi se odvijao sam čin vjenčanja u sklopu nedeljne mise. Predaja mlade odvijala se tek po izlasku iz crkve odakle, iako vjenčani, mladenci ne izlaze zajedno već u društvu kuma odnosno đevera. U razmjeni mlade učestvuju stari svatovi i đeveri, uz prigodan govor, „pregledanje“ mlade i razmjenu simboličnog poklona (šipak ili neko drugo voće). Nakon razmjene mlade, svatovi bi razmijenili zdravice, barjaktari barjake, nazdravljalo se i pucalo, a povorke bi se ubrzo razdvojile, vodeći računa da se ne vraćaju kućama istim putem. Svadba se nastavljala na veseljima u porodičnim kućama mladoženje i mlade.

Dolazak mlade u mladoženjin dom – Povorku dočekuju domaćin i domaćica, svatovi se po dolasku časte zdravicom a mlada se dočekuje s posebnim ritualom: dočekuje je svekrva, posipa pšenicom (kukuruzom), daje joj kašiku meda (šećera), te joj se daje „muško“ voće da prebaci preko kuće (šipak, limun). Po ulasku u kuću, mlada uzima muško dijete i „povalja“ ga preko kreveta. Potom bi svatovi sjeli za trpezu prema rasporedu – stari svat na čelu, mladenci u sredini, okruženi kumom i đeverom, kapetan na kraju, dok su drugi svatovi sjedjeli među njima. U staro doba, samo muškarci su sjedjeli za trpezom.

Pir – Svadbeno veselje u kući mladoženje, svečani objed. Redosljed posluživanja jela igrao je važnu ulogu, a centralno mjesto pred mladencima zauzimala je ukrašena pogača. Za vrijeme pira stari svat bi održao govor, a po posluživanju pečenja mlada bi „darivala trpezu“ pripremljenim poklonima (košulje, čarape, peškiri) redosljedom. Svatovi bi mladoj uzvratili poklon – novac zadjenut u komad hljeba, dok bi je kumpar darivao nakitom/zlatom. Tokom razmjene poklona pjevala se posebna pjesma (Cvjetak pade na trpezu). Tek po završetku darivanja vraćalo se za trpezu i nastavljalo s jelom. Najučestalije pjesme, zdravice za vrijeme pira su Slava božja, Pade cvjetak s naranče, Uz trpezu niz trpezu, i druge. Završetak ručka oglašavao se puškom.

Poguzelji – Po završetku ručka dolazili bi „poguzelji“ - dio gostiju sa mladine strane, sa barjakom i zdravicom, i obično su donosili poklone mladinih svatova Častilo se mezom, slavilo i pjevalo, a vodilo se računa da poguzelji odu kući prije mraka. 
Kumpar bi takođe odlazio prije mraka, sa poklonima, ali se ponovo vraćao na večeru. Nakon odlaska kuma završavao se formalni dio svadbe, dok bi se ponovnim okupljanjem na večeri  svatovi častili i pjevali u znatno opuštenijem maniru.

Nakon pira – Praksa proslavljanja i narednog dana napuštena je znatno ranije, dok su se običaji bratskog ručka i prvića (prvičja) zadržali znatno duže. Bratski ručak predstavljao je okupljanje narednog dana i čašćenje svih koji su pomagali na svadbi, dok su mladenci odlazili u kuću mlade u prviće. Prve nedelje nakon svadbe, kum bi mladence pozvao na ručak.